igra u pijesku
srijeda, 07.12.2011.
Svima želim.....
SRETNE I UGODNE BLAGDANE I USPJEŠNU NOVU 2012 !!!
srijeda, 23.12.2009.
Hvala....
Dugo me nije bilo, dugo se ne javih, ne ostavih traga....
Želim se zahvaliti svima koji su svo ovo vrijeme ostavljali lijepe misli, želje....
Uskoro sam opet tu....
ČESTIT BOŽIĆ I SRETNU NOVU GODINU !
petak, 24.04.2009.
Biti star, a tako mlad....
ponedjeljak, 30.03.2009.
Jugo....
Današnji olujni jugo spriječio me u nastavku mojih svakodnevnih šetnji ovim gradom, a njegovi udari o prozore kao da žele ostaviti me budnom i remetiti ovaj nedjeljni mir, tišinu doma u kom živim.
Ili, mi to moja omiljena uvala šalje pozdrave.... Ili, zove me...
I sjetih se olujnog juga za boravka na otoku.
To malo mjesto na otoku Hvaru, taj kratki boravak u istom, ta mala, velika porodica, ostavila je zasigurno duboki trag, ili, bolje rečeno, zauzeli su jedno od mjesta u mom srcu, u mom oku, u mojim sjećanjima.
U ranim jutarnjim satima dok je još cijelo mjesto bilo u dobokom snu, prošla bih pored, već pomenute crkvice, nastavila kroz kamp prema mojoj omiljenoj klupi, gdje bih upijala mirise mora i borovine. Pogled mi je lutao od jedne, preko kampa, sve do druge plaže.
Nigdje nikoga, svi su spavali, tako i kamperi u svojim šarenim, malim, velikim šatorima, smještenim ispod guste borovine, između niskih zidića - kamenih ogradica, na zemlji, kamenu, nema betona.
Sjećam se, jednog ranog jutra, gotovo naletjeh na uspavane kampere poredane kao sardine u vrećama za spavanje.
Voljela sam i sjediti na kamenu, uživati u miru i tišini i laganim dodirima mora. Voljela sam i kad bi se pokoji val zaletio u hridi raspršivši se u milion kapljica koje bi se našle na mojoj kosi, cijeloj meni.....
Tako i tog, jednog jutra, sjedeći na istom kamenu, uživajući u pogledu... Iznenadi me nagla pojava vjetra. More se uznemirilo. Svaki njegov slijedeći udar o hridi bivao je sve jači i jači. Gotovo me okupao. Morah se maknuti dovoljno daleko, ali i dovoljno blizu kako bih i dalje osjetila milione raspršenih kapljica....
Ostah tako neko vrijeme, žmireći, raširenih ruku, grleći svaku kapljicu donešenog vjetrom, mora, sve dok me nije pomaknuo, gurnuo.
Sad je već postalo opasno ostati. Nošena naletima olujnog juga, vratih se u kuću, ostavivši vrata otvorena.
Željela sam i dalje slušati, a i osjetiti stvarnost mog življenja na jugu, uz tu moju vječnu ljubav....
Ljepota otoka doprinosi osjećaju te stvarnosti.....
Nebo se natmurilo od tamnih oblaka..... More je udaralo sve jače i jače, cijeli prizor je djelovao pomalo i zastrašujuće....
Ipak, ja sam uživala.....
I sad uživam, sjećajući se, i sa osmjehom jer znam, ponovit će se.....
srijeda, 04.03.2009.
"Red za osobnu"......
Izložba, koja se još danas može vidjeti u Salonu "Galić", mladog splitskog akademskog sikara Vinka Barića, pod nazivom "Red za osobnu", je jedna slika s jednim motivom, duga 55 metara, u kojoj je prikaz "zecova" u redu za osobnu i kojom je dao izvanredan prikaz ovisnosti o birokraciji....
Na blog ne mogu prenijeti video snimak STV-a s izložbe. Vrijedno je pogleda i evo linka:
http://www.splitskatelevizija.hr/index.php/video-1
gdje se mogu vidjeti "zecovi" kako mirno i strpljivo čekaju u redu (svaki od njih na svoj način), a i čuti riječ umjetnika.
ponedjeljak, 02.03.2009.
Splitska odmorišta
Sve dobro proučila (kartu Splita) i krenem u direktno upoznavanje.
U početku sam to činila pješice, zatim autobusima. Ubrzo sam odustala od autobusa jer od zanimljivih događaja u njima, nisam znala ni gdje sam, ni gdje trebam izaći, pa ni u koji bus sam ušla.
Moram reći da sam u tim vožnjama uživala. Opet ću ja, čim ovaj zglob zacijeli.
Predloži mi moja nona (nije moja, al je moja) da bi najbolje bilo najprije izvidjeti gdje se nalaze razne ambulante (za ne daj Bože), ili, recimo Fina.....
Ma kakve ambulante, ako zatreba obje bolnice su odmah tu, u blizini. Hajde dobro, mislim si ja, neka bude tako, uzmem račune odlučivši krenuti prema Fini.
Gledam u kartu, najprije jedna duga ulica, pa desno i njome ravno, pa opet lijevo, pa opet ravno.... Ima toga, ima....
Čuje nona da ću pješice pa me upozorava "Di ćeš ćerce moja, satrat ćeš se, pusti račune, ne triba ti ići tamo, eto pošte priko puta......".
Ostala ona zabrinutog lica, a pribojala se i da ću se izgubit....Izađoh sa smješkom, ma milo mi, netko malo i brine.....
Krenuh prvom, mojom ulicom. Nizbrdica. Imala sam osjećaj kao da me netko gura. S lakoćom sam se kretala, srca ispunjenog zadovoljstvom, srećom.
Automobili reg oznaka ST, a ne neke druge...., miris mora, u uhu njegov šum....
Umorih se, zaustavih na kavici u jednom simpatičnom kafiću i tako nastavih dalje....
Imala nonica pravo. Daleko je. Al ima kafića, ima, opet kavica....
Pa tako malo nizbrdo, pa opet uzbrdo, pa nizbrdo....
Sad mi već dosta a dodijalo mi više i kavu ispijati.
Stanem, osvrnem se i ugledam zidić. Sretna i zadovoljna odmorim, nastavim dalje....I kamo god pogledam, zidićima nema kraja....
Pa što je ovo, ovi zidići kao da hodaju za mnom....ima ih viših, nižih, ravnih, zakrivljenih, dokrivljenih, otkrivljenih....
Spasiše oni mene..... Svako malo odmorim, i dalje... a zidića ko u priči....
Ne zaustavih se, već tako stigoh i do Marjanskog tunela.
Zahvaljujući splitskim odmorištima - zidićima....
petak, 27.02.2009.
Za marchelinu.....
Čitajući tvoje postove i kad mi nije bilo do smjeha, glasno se smijah, i kad mi nije bilo do pjesme, zapjevah.....Svaka tvoja pjesma mami osmjeh.....
Hvala ti....hvala što si tu....
četvrtak, 26.02.2009.
Drugi dan, treći....i svi slijedeći....
Život na otoku Hvaru, u ovoj prelijepoj uvali, nastavio se kao u snu. Često sam mislila sanjam, sve je ovo samo nastavak mojih snova o životu uz more.
Mnogobrojna porodica, žitelji mog novog privremenog doma, a posebice djevojčica poluduge plave kose, ogromnih, prelijepih očiju, upitnog a milog pogleda, doprinjeli su osjećaju stvarnosti, sreće i zadovoljstva.
Oko mene netaknuta priroda davala je posebnu draž i ugodu mojim očima, osjećajima.
Sve je onako kako je bilo nekada, za vrijeme bake sadašnje vlasnice, a i prije nje.
Ne dozvoljava ona pristup betonu na svoje imanje, što je odraz velike ljubavi i poštovanja prema svojim precima, svojoj djeci, imanju, uvali, svom otoku, a i drugim jadranskim otocima.
Hrabra je to, jaka, čvrsta, odvažna žena....A srce joj, srce joj kao u onog malog janjeta koje slobodno trčka po imanju.
Glasanja ovdašnjih domaćih životinja koje su se slobodno kretale (beštije: veeeliki stari jarac, kozeee, ovceee, janjaaad, kozlićiii, patkeee...iii...), vraćale su me u dane djetinjstva, kad sam dio ljetnjih praznika provodila kod djeda u malom mjestu blizu Šibenika.
I na to krdo beštija sam se navikla. Nisu jurili za mnom samo kad su me pratila moja dva prijatelja, dva velika, ooogromna psa.
Uživala sam u pogledu na ovu planinu
Često sam sjedila pored ove male crkvice, u tišini uživala u pogledu na dio uvale, u mirisu mora....
More, i kad je tiho, mirno, kao ulje, i kad je nemirno, kad nemilice udara o hridi.... oči zasjaje, osmjeh se pojavi....
srijeda, 25.02.2009.
Sretan rođendan, dragi moj Jan....
Danas je 3. rođendan mom unuku...
Upravo je počelo slavlje, njegovi prijatelji i prijateljice iz vrtića, najbliža rodbina..... samo baka nije tamo.....
Šaljem mu puno, puno ljubavi u kojoj su sve želje koje baka može unuku poželjeti
nedjelja, 15.02.2009.
Prvi dan.....jutro.....
Otvorih kovčege, pogledah, puni ko šipak....ma sigurno je sve tu, sve što je najpotrebnije, ono...što bi rekli "za prvu ruku"..... Zar je to uopće važno?!
Spremih se, ostavih kovčege, prošlost i odjurih u istraživanje prostora i okoline.
Svi su još spavali....
Nastojala sam biti što tiša, no, nisam mogla izbjeći škripanje starinskog drvenog poda pri svakom mom koraku. Shvatila sam da se nalazim u jednoj od staaarih kamenih kuća. Na zidovima slike predaka, sve jedna do druge, u dnevnom boravku kameni pod. Cijela kuća odiše starinom.
Nalazila sam se u kući - dvorcu - ljetnikovcu, čija povijest seže u daleko 15. st. kad su začete obrambene zidine, a završetak gradnje istog, datira iz 17 st.
Ostavih se istraživanja stambenog dijela mog novog života, jedva sam čekala umočiti barem prst u more....
Odrasla sam u urbanoj sredini, asfaltu, bez prisustva onih dvonožnih, četveronožnih, i još k tome i onih, ne često viđenih, koje sam vidjela samo na stranicama udžbenika biologije, neke samo u zoološkom vrtu....
Stupih nogom u dvor i zanijemih, skamenih se. Odjednom se ispred mene stvoriše dva ogrooomna psa, dva ogrooomna buldoga. Sjedoše tik ispred mene, podignutih glava gledaju me ravno u oči. Ni sada ne znam kako sam se od silnog straha uspjela vratiti u kuću.
I što sad, kako ću nastaviti živjeti ovdje ako ću se stalno bojati, ako će me svako jutro, svaki dan, čekati pred vratima?!
Gledamo se tako kroz staklo, oni mene, ja njih....
Pomislih....nisu me napali....ajd....dobro je.
Namah odlučih ih potkupiti, pronađoh nešto za jelo, pozovem ih, ili barem mislim da sam poziv izgovorila glasno, jer strah me nije napuštao, spustim hranu u njihove zdjelice i polako odstupim.... korak po korak, napustim dvor i nađem se ispred ogromnih, visokih zidina....
A tek tu što me dočeka???!!!
Ajme meni, sad ni naprijed, ni nazad....
Tog trena sam mislila da se ispred mene nalazi, da me napada krdo ne znam ni ja čega sve ne....
Koze....kozlići....ovce....janjad....patke....ogromni jarac..... guraju me, gaze po nogama......
Što ću sad?!
Nema druge, napustiti jednu "opasnost" i vratiti se drugoj, ovima sam bar dala jesti, valjda neće sad i mene početi jesti.....
Koliki strah, strah od nepoznatog.....nedoživljenog.....
Ne, naravno, ništa mi nisu učinili. Naprotiv, postali smo veliki prijatelji. Bila sam ponosna, sretna hodajući imanjem a njih dvije me prate, jedna s moje lijeve, druga s desne strane. Bio je to impozantan prizor.
Ipak, ostala je i tuga u mom srcu, jednu od njih pronašli su u kontejneru sa prostrijelnom ranom na glavi.....
